Prezimena

Prezimena, uz svoju osnovnu funkciju identifikacije, imaju i izuzetan značaj u rodoslovlju. Ona su pokazatelj koji upućuje na vrijeme i mjesto nastanka pojedine obitelji, odnosno roda, te ukazuju na razvoj, širenje, grananje i prostiranje rodovskih zajednica. Prezimena možemo smatrati i selilačkim spomenicima koji upućuju na seobe i mjesta novih naseljavanja u domovini ili inozemstvu i tako ukazuju na srodstvo i podrijetlo nositelja prezimena.Prezimena predstavljaju vrijedne jezične spomenike. Posebna grana jezikoslovlja – onomastika bavi se proučavanjem prezimena.

Kašče

Baraći su uglavnom Hrvati, najvećim dijelom iz Sinja, a rijetko su i Srbi (okolica Obrovca). Razmjerno najviše Baraća u proteklih sto godina rođeno je u Bajagiću kraj Sinja i Jovićima kraj Nina, mjestima u kojima se svaki deseti stanovnik prezivao Barać. U Hrvatskoj danas živi oko dvije tisuće Baraća u oko petstopedeset domaćinstava (255. prezime prema brojnosti). Sredinom prošlog stoljeća bilo ih je približno osamsto, pa se njihov broj do danas udvostručio. Baraći su prisutni u gotovo svim hrvatskim županijama, u ukupno 119 općina i 193 naselja, znatno više u urbanim sredinama (70%). Danas ih najviše živi u Sinju (300), Zagrebu(250), Splitu (200), Obrovcu Sinjskom (70) i u Osijeku (60).
Glavni migracijski pravci Baraća u prošlom stoljeću zabilježeni su iz Sinja u Split te iz Livna (BiH) i Sanskog Mosta (BiH) u Zagreb. 

Granići su Hrvati, dobrim dijelom iz okolice Makarske. Razmjerno najviše Granića u proteklih sto godina rođeno je u Medovom docu kraj Imotskog, gdje se svaki deseti stanovnik prezivao Granić. U Hrvatskoj danas živi oko tisuću Granića u više od tristo domaćinstava (591. prezime prema brojnosti). Sredinom prošlog stoljeća bilo ih je približno petsto, pa se njihov broj do danas gotovo udvostručio.Granići su prisutni u većini hrvatskih županija, u ukupno 61 općini i 83 naselja, pretežito u urbanim sredinama (63%). Danas ih najviše živi u Splitu (160), Zagrebu (110), Baškoj Vodi kraj Makarske (100), Vrgorcu (70) i u Donjem Muću kraj Sinja (40). Glavni migracijski pravci Granića u prošlom stoljeću zabilježeni su iz Ljubuškog (BiH) i Livna (BiH) u Zagreb te iz Livna (BiH) u Solin.

Romanski jezični korijen ovog prezimena gran- ima značenje „onaj koji je crvenkaste boje, onaj koji ima crvenkastu dlaku“: grana svila; grana tkanina; granat = šipak (ima plod crvene boje); mogran(j) = šipak; granata = u Dubrovniku naziv za dragi kamen crvene boje; granata je naziv povećeg šupljeg gvozdenog zrna koje se puni prahom, eksplozivom; granit je međunarodni naziv iz talijanskog jezika za tvrdi grahorasti kamen; granikula = u Dubrovniku naziv vrste cvijeta crvene boje.
Za stočarsko ozračaje u kojem je nastalo prezime Granić korijen gran- nalazi se u više imena domaćih životinja: Granava i Granova (krava), Granaša (koza), Granota (često ime vola u Lici), Granooka (ovca).
Granići u Muć Donji doseljavaju krajem 17. stoljeća (najkasnije 1693. godine) s haramabašom Bartulom Jelavićem, a već u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine zabilježene su u Zminovu (danas Muć Donji) tri obitelji s prezimenom Granić: Mate Granića pokojnog Nikole, Anđe, udovice Ilije Granića i Vicka Granića.

U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine u Muću Donjem je upisano pet Granića obitelji: Ivanova, Jozina, Matina, Pavina i Petrova; popis stanovništva 1948. godine u Muću Donjem zatekao je 11 obitelji s prezimenom Granić.

Danas u Muću Donjem živi 10 obitelji tog roda s 43 duše.
Dakako, kad je riječ o mućkim Granićima onda se nikako ne može zaobići svećenik don Mijo Jerko Granić, župnik mućki, pisac i domoljub, koji je 1871. godine otkrio kameni natpis hrvatskog kneza Branimira iz 888. godine, jedan od najvažnijih dokumenata iz povijesti hrvatske srednjovjekovne države. Pri kopanju temelja za novu crkvu u Muću Gornjem Branimirov natpis na tri razdvojene kamene ploče pronašli su radnici. Granić je o pronalasku objavio članak u zadarskom Novom listu (broj 76. od 23. rujna 1871. godine), a izvorni spomenik s latinskim natpisom darovao je Zemaljskom muzeju u Zagrebu, gdje se nalazi i danas. Prigodom pak popravljanja mrtvačnice 1964. godine crkvenjak Josip Palinić otkrio je pokraj crkve Svetog Petra u Muću četvrti ulomak Branimirova natpisa, o čemu je pisao mjesni župnik don Ivan Bašić i na to upozorio znanstvene ustanove.

Podsjetimo znanost je prihvatila čitanje natpisa od Franje Račkog: (TEMPORE DVCIS) BRANIMIRI. ANNOR(um) XPI SACRA DE VIRG(ine) CARNE VT SV(m)PS(it). S(eu) DCCCLXXX ET VIII. VI Q(ue) INDIC(tione), a prevodi se ovako: „U vrijeme kneza Branimira otkad je Krist uzeo sveto tijelo od Svete Djevice godine 888. VI indikacije.“
Mućki su Granići Katoličkoj crkvi u 18. stoljeću dali četvoricu franjevaca: fra Andriju Granića (umro 1791. godine), fra Dominika Granića (+1772), fra Franu Granića (+1764) i fra Ljudevita Granića, brata laika (+1788).
Starina roda Granića su Veljaci pokraj Ljubuškog.
Prvi spomen Granića je iz 1686. godine, kada se u vrijeme Bečkog rata u zbjegu stanovnika Zagvozda ispod Zadvarja nalazila i 7-člana obitelj Jakova Granića.
N. Mandić je u staroj matici krštenih, koja je sačuvana u franjevačkom samostanu u Zaostrogu, našao više upisa krštene djece, čiji su roditelji iz Veljaka. Godine 1703. kršteni su:
-Ante, sin Tadije Granića iz Veljaka (Matica krštenih, upis 496),
-Mate Grnić, sin Grge Granića iz Veljačkog Luga (MK, 501),
-Luka, sin Cvitana Granića iz okolice Vrgorca, vjerojatno iz Banje ili pak sela Oraha (MK, 506),
-dok je sljedeće 1704. godine kršten njegov brat Andrija (MK, 565);
-godine 1703. (MK, 268) upisan je Ivan Granić iz Veljaka u ulozi kuma na krštenju Jozi Dropuljiću.

Dakako, Granići su zabilježeni i u oba biskupska popisa bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika u 18. stoljeću. U popisu biskupa fra Pave Dragićevića iz 1741/1742. godine u Vašarovićima pokraj Ljubuškog zabilježena je 7-člana obitelj Mate Granića, a u popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. također je Vašarovićima upisana 10-člana obitelj Ivana Granića.

U Imotskoj pak krajini Granići se javljaju u venecijanskom zemljišniku iz 1725. godine, kada je zabilježeno da su mletačke vlasti dodijelile u Medovu Docu 5-članoj obitelji Mije Granića 6 kanapa zemlje, a 8-članom kućanstvu Ivana Granića pripalo je 10 kanapa. Prema njihovim posjedima podijeljeni su, što se održalo i do danas u Medovu Docu, na Donje i Gornje Graniće.
Neki su Granići prešli i na islam, jer u Lovreću postoji mikrotoponim Granića zemlje, ali i ruševine kule što je pripadala Turčinu Mehi Graniću zvanom Urum beg, a koju su venecijanske vlasti prema zemljišniku iz 1725 godine dodijelile braći Carallipeo iz Omiša, istaknutim borcima u borbama s Turcima pri oslobađanju Imotske krajine. Prema predaji jedan se Olujić iz Lovreća oženio kćeri tog Turčina, pa su njegovi potomci prozvani Urumima.

Granići sele i na Makarsko primorje, gdje su najprije zabilježeni u popisu stanovništva 1744. godine u Baćini (danas pripada Pločama: 8-člana obitelj Petra Granića.
U Bastu (danas Baška Voda) u popisu iz godine 1802. upisano je 8 obitelji i 62 osobe s prezimenom Granić: petorice sinova pokojnog Ivana Granića (Marko s 13, Ivan s 12, Petar, Jure i Ante s po 6 članova) i trojice sinova pokojnog Jakova Granića (Mihovil sa 7, te Jure i Ante s po 6 duša u obitelji).

Na vrgoračkom području Granići danas žive u Orahu, Banji i Stilijima.
Što se pak tiče Hercegovine Granići, uz ostala mjesta, danas žive i na čapljinskom području: u selo Goricu su oko 1850. godine doselila iz Vitine pokraj Ljubuškog dvojica braće Križan i Jozo, sinovi pokojnog Frane Granića.

Prezime Tolj nose Hrvati, najvećim dijelom iz Vrgorca, a prema nekim izvorima iz Velikog Prologa. U prošlih sto godina rođeno ih je razmjerno najviše u Stilju kraj Vrgorca, gdje se svaki šesti stanovnik prezivao Tolj. U Hrvatskoj danas živi oko devetsto Tolja u više od dvjestopedeset domaćinstava (671. prezime prema brojnosti). Sredinom prošlog stoljeća bilo ih je približno dvjesto, pa se njihov broj do danas višestruko povećao. Glavni migracijski pravci Tolja u prošlom stoljeću zabilježeni su iz Bosanske Gradiške (BiH) i Ljubuškog (BiH) u Orebić te iz Bosanske Gradiške (BiH) u Čepin.Tolji su prisutni u većini hrvatskih županija, u ukupno 48 općina i 72 naselja, pretežito u urbanim sredinama (61%). Danas ih najviše živi u Vrgorcu (140), Orebiću na poluotoku Pelješcu (130), Zagrebu (110), Splitu (80) i u Osijeku (80).

Prezime Tolj dolazi od Toholj, Tole, Tolimir.

Tolji ili Toljevići nekoć su, iza 1690. godine iz Hercegovine izbjegli u oslobođenu Vrgorsku krajinu. Nastanili su se u Stiljima i Papratnici kod Vrgorca, gdje su dobili zemljišta od mletačke vlasti.
Najstariji do.sada poznati spomen Tolja, nalazi se u pismohrani Franjevačkog samostana u Zaostrogu, gdje se među darovateljima crkve i samostana nalaze Toholijević i iz sela Struzi koji oko 1650. daruje spomenutom samostanu “… od živine desetinu i 6 kabla vina i po dvije kvarte pšenice godišnje..”

Od Tolja u Novim Selima kod Vrgorca nastali su Garmazi. Tolji su krajem 19. stoljeća u Vrgorskoj krajini bili nastanjeni u Stiljima, Papratnici, Orahu i Ravči, a u Hercegovini u Veljacima, Gredi, Dolima, Vašarovićima, Vitini, Grabovniku, Tihaljini, Mostaru i Klobuku.
Godine 1839. kršten je Jozo sin Duje Tolja iz Doli i Luce Grbavac. Deset godina kasnije kršten je Marijan sin Tome Tolja iz Klobuka i Ive Šipušić (Vukojević). Godine 1890. kršten je Mijo sin Ivana Tolja iz Klobuka i Šime Međugorac. Dvije godine kasnije kršten je Marijan sin Ivana Tolja i Šime Međugorac iz Klobuka. Šest godina kasnije krštena je Anđa kći Ivana Tolja s Brda i Šime Međugorac.

Filipovići su najčešće Hrvati, dobrim dijelom iz bosanske Posavine, a vrlo su rijetko i Srbijanci (Srbija). Razmjerno najviše Filipovića u proteklih sto godina rođeno je u bosanskoposavskoj općini Brčko, gdje se svaki četrdeseti stanovnik prezivao Filipović. U Hrvatskoj danas živi oko osam tisuća Filipovića u oko tri tisuće domaćinstava (22. prezime prema brojnosti). Sredinom prošlog stoljeća bilo ih je približno četiri tisuće, pa se njihov broj do danas gotovo udvostručio. Glavni migracijski pravci Filipovića u prošlom stoljeću zabilježeni su iz Brčkog (BiH) i Dervente (BiH) u Zagreb te iz Prozora (BiH) u Sveti Ivan Zelinu. Filipovići su prisutni u svim hrvatskim županijama, u ukupno 315 općina i 651 naselju, pretežito u urbanim sredinama (60%). Danas ih najviše živi u Zagrebu (1200),Sesvetama kraj Zagreba (350), Rijeci (300), Županji (250) i u Splitu (250).

Prezime je izvedeno od osobnog imena Filip, koje je naša prilagođenica grčkog imena Philippos (grčki philos = prijatelj + hippos = konj), koja je kod nas stigla preko latinskog Philippus.U Hrvatskoj danas živi 6.300 osoba s prezimenom Filipović,a ima ih posvuda. Istog su jezičnog postanja i prezimena: Filipi (220, Zadar), Filipić (360, Međimurje, Dalmacija), Filipin (110, zapadna Slavonija),Filipov (Vinkovci), Filipušić (srednja Dalmacija), Pilić (450, srednja Dalmacija), Pilipić, Pilipović (1.000, Lika, Zagora, sjeverna Dalmacija). Filipovići iz Ramljana hercegovačkog su podrijetla ili posve precizno doselili su iz Rame. Majka kasnije poznatog franjevca fra Jeronima Filipovića (Rama (?)1688 – Sinj 1765), hrvatskog crkvenog pisca i prvog provincijala novoutemeljene Franjevačke provincije Svetog Kaja (kasnije Presvetog Otkupitelja) sa sjedištem u Sinju (1735) stigla je 1687. godine pod grad Sinj, odakle je prešla u Ramljane, gdje su Filipovići dobili zemlje. Njegov rođak također franjevac fra Petar Filipović, pisac dvotomnog Ljetopisa franjevačkog samostana u Sinju, piše 1756. godine da ga je na Ogorju (u Ramljanima) 1703. godine krstio fratar Ramljak fra Jakov Pavlinović. Dakako, u Hercegovini postoje i Filipovići sa starinom u Brotnju. Naime, u staroj matici krštenih u franjevačkom samostana u Zaostrogu, u kojoj su upisivana krštenja od 1660. do 1738. godine, spominju se kao djelitelji sakramenta krštenja trojica fratara iz Graca, župa Brotnjo (danas Krehin Gradac pokraj Čitluka) s prezimenom Filipović: fra Andrija, fra Ivan i fra Ilija Filipović. U znamenitim popisima bosansko-hercegovačkih Hrvata katolika u 18. stoljeću Filipovići su zabilježeni: u Gracu pokraj Čitluka 1741/1742 godine biskup fra Pavo Dragićević je zatekao dvije obitelji: Šimuna Filipovića s 5 i Vida Filipovića s 4 duše. U tom popisu Filipovići su u Rami zabilježeni u tri mjesta: u Proslapu (obitelji Luke Filipovića sa 6 i Bartulova s 5 članova), u Podboru (21-člana obiteljska zadruga Filipa Filipovića) i u Orašcu (7-člano kućantsvo Ivana Filipovića). U popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine Flipovića više nema u Rami, ali ih ima u Gracu (7-člane obitelji Jakova i Šimuna Filipovića), te u Batinu pokraj Posušja (obitelji Jure Filipovića sa 16 i Stipanova s 8 duša).

Dio hercegovačkih Filipovića prešao je i na islam, a o njima je na svoj način progovorio i fra Petar Bakula (1816-1873), pisac kultnog Šematizma hercegovačke franjevačke provincije za 1867. godinu. On tvrdi „da je njegovo pleme u 17. stoljeću nosilo prezime Filipović i da su se prozvali Bakule iz odvratnosti prema poturčenjacima i progoniteljima katolika, Filipovićima iz Livna.“ O podrijetlu bosanske begovske obitelji Filipovića postoje mnoga mišljenja a danas je najprihvaćenije ono po kojem su oni potomci islamiziranog zagrebačkog kanonika Franje Filipovića. Prvotno su Filipovići imali imanje na području Glamoča. „Najstariji je poznati član obitelji veleposjednik Mehmed-beg (umro 1682. godine). Njegov sin Jusuf-beg zarobljen je 1648. godine pri mletačkom zaposjedanju Klisa, ali je uskoro bio na slobodi pa je kao alajbeg 1650. godine obnavljao Knin; 1652. godine ponovo je zarobljen i odveden u Bresciu, gdje je ostao do oslobođenja 1659. godine. Opljačkao je Zemuničko polje 1663., a 1671. godine sudjelovao je u pregovorima o razgraničenju osmanlijskih i mletačkih posjeda u Dalmaciji Njegov sin Mehmed-beg pao je oko 1673. godine u mletačko zarobljeništvo, u kojem se nalazio i 1680. godine. Godine 1809. Derviš-beg Filipović vodio je odred bosanske vojske protiv pobunjenika u Srbiji. Nakon uspostave austrougarske vlasti 1878. godine Filipovići počinju igrati važniju ulogu u političkom životu.“ O vezama Filipovića oba vjerozakona ostao je spomen s početka 18 stoljeća. Naime, u izvješću s pohoda Franjevačkoj provinciji Bosni Srebrenoj, kojoj je pripadala i Dalmacija, opći komesar Reda male braće fra Ivan de Vietri iz 1708. godine navodi se da je „crkvu Svetog Mihovila u Trilju 27. studenog 1700. godine župniku i gvardijanu sinjskom fra Šimunu Filipoviću darovao Muhamed-beg Filipović iz Livna.“

Vratimo se Filipovićima iz Ramljana. Osim fratara Filipovića prvi poznati pripadnik tog roda je Mijo Filipović, koji se u vrijeme uprave općeg providura Alvisa Moceniga 24. ožujka 1697. godine javio na natječaj venecijanskih vlasti sa svojom ponudom za ubiranje poreza zvanog desetina. On je ponudio da će za područje Muća i Konjskog odvojiti 475 reala, a za Cetinu „di qua“ i „di la“ (područje oko Cetine od Zadvarja do Vrlike) 2.180 reala. Taj Mijo Filipović pokojnog Grge upisan je u venecijanskom zemljišniku iz 1711. godine u Zminovu (danas Muć Donji); njegov brat Tadija Filipović pokojnog Grge (25 članova obitelji, 44 kanapa zemlje) i Ante Filipović pokojnog Ivana (18, 42) upisani su također u zemljišniku iz 1711. godine sa stalnim prebivalištem u Ramljanima. U austrijskom zemljišniku iz 1835. godine Filipovića više nema u Muću Donjem (pojavljuje se prezime Filipušić), dok se u Ramljanima broj obitelji s prezimenom Filipović povećao na sedam, kojih su domaćini bili: trojica Josipa, Ivan, Jure, Marko i Nikola; godine pak 1948. u popisu stanovništva u Ramljanima je zabilježeno 9 Filipovića obitelji.

Danas su Filipović s 12 obitelji i 25 duša drugi po brojnosti rod u Ramljanima. Na sinjskom području u venecijanskom zemljišniku iz 1709. godine nije obrađeno područje (Podvaroš, Ćurlini), koje su nastanili pripadnici banderije harambaše Ivana Filipovića.Ipak i u tom zemljišniku ali u sklopu banderije harambaše Ilije Maretića u Donjem Dicmu upisana je dvočlana obitelj Mate Filipovića pokojnog Gašpara, koji će također u istoj banderiji biti upisan i u Alberghettijevu zemljišniku (1725 – 1729). U Alberghettijevu zemljišniku (1725 -1729) obrađeno je i područje banderije harambaše Ivana Filipovića (Podvaroš-Sinj, Ćurlini), na kojem su tada živjele četiri obitelji s prezimenom Filipović: harambaše Ivana, njegova imenjaka Ivana, zatim braće Jure i Marka te obitelj Ante Filipovića.

Dvočlano prezime Filipović Grčić vrijedno je spomena zbog veoma zanimljive osobnosti don Ivana Filipovića Grčića, prvog poznatog dugopoljskog župnika, zaslužnog branitelja i poticatelja za oslobođenje od turske vlasti. Nakon neuspjelog pokušaja oslobođanja Sinja od Turaka krajem ožujka 1685. godine don Ivan Filipović Grčić doveo je iz Sinja više od tisuću osoba (200 obitelji) i smjestio ih između Solina i Poljica, a koje će organizirano vratiti na njihova ognjišta 1688. godine.Godine 1686. Sinj je oslobođen, a u odbijanju ponovnog turskog napada na sinjsku tvrđavu krajem ožujka 1687. godine u borbama pokraj mosta u Hanu posebno se istakao taj svećenik i ratnik. Kao vojni kapelan sudjeluje 1691. godine u napadima krajišnika na Turkeu dubini njihova teritorija (Livno, Glamoč i Kupres). Primjerice tada je zapaljeno grad Livno, posječeno dvadesetak Turaka, mnogi su bil zarobljeni, zaplijenjeno je tisuću ovaca i 200 grla krupne stoke. Na povratku u Cetinsku krajini poveli s livanjskog područja 300 kršćana. U tom pohodu posebno se junaštvom istakao vojnik Mate Filipović Grčić, brat don Ivanov, što je 18. siječnja 1691. godine posvjedočio sinjski providur Lorenzo Zorzi. Don Ivan Filipović Grčić i brat mu harambaša Mate na junački su način 1697. godine obranili od turskog napada Filipovića kulu u Podvarošu (Sinj). I u sudbonosnoj obrani Sinja u ljeto 1715. godine, dana 7. kolovoza na ultimatum Mustafe paše Čelića u ime opkoljenih branitelja upravo je don Ivan Filipović Grčić odgovorio „da mu zapovjeđeno od njegova generala neka ne prima pisma i neka odbije svaki odgovor, a brani do posljednje kapi krvi svekolike posade.“ Za zasluge u borbama s Turcima venecijanske vlasti nagradile su Filipovića Grčića zemljom u Sinjskom polju.„Ja Dom Ivan Filipović ili Garčić“, kako sebe oslovljava, u Veneciji 1704. godine „smoim trudom i svelikom pomnjom“ pretiskao je Beside fra Matije Divkovića, tada jednu od najpopularnijih knjiga na hrvatskom jeziku, namijenjenu svećenicima koji bogosluže na hrvatskom jeziku ali i rijetkim pismenim svjetovnjacima. Knjiga je tiskana bosanicom ili bosančicom, pismom koje se naziva i hrvatskom ćirilicom, tada veoma korištenim u Dalmaciji, Hercegovini i Bosni. Ovo smo sve naveli stoga da bismo još jednom potvrdili zasluge katoličkih svećenika na ostvarivanju hrvatskih narodnih posebnosti i očuvanju vjere, kako s krunicom tako i mačem u ruci.

Prezime Primorac nose Hrvati, najvećim dijelom iz Hercegovine, a prema nekim izvorima sa makarskog primorja. U prošlih sto godina rođeno ih je razmjerno najviše u hercegovačkoj općini Ljubuški, gdje se svaki šezdeseti stanovnik prezivao Primorac. U Hrvatskoj danas živi oko tisuću Primoraca u više od četrdeset-pedeset domaćinstava (445. prezime prema brojnosti). Sredinom prošlog stoljeća bilo ih je približno dvjesto, pa se njihov broj do danas višestruko povećao.

Glavni migracijski pravci Primoraca u prošlom stoljeću zabilježeni su iz Bosanske Dubice (BiH) i Ljubuškog (BiH) u Zagreb te iz Ljubuškog (BiH) u Metković.

Primorci su prisutni u gotovo svim hrvatskim županijama, u ukupno 100 općina i 132 naselja, znatno više u urbanim sredinama (76%). Danas ih najviše živi u Zagrebu (350),Metkoviću (100), Splitu (80), Makarskoj (60) i u Sesvetama kraj Zagreba (50).

Po predaji, neki je dječak na Brdu bio u najmu u nekoga Raiča. I kad je taj Raič, u svađi oko diobe žita na guvnu, ubio agu i pobjegao u Gorance, naslijedio ga je na imetku taj dječak. S obzirom na to da je dječak bio iz Primorja, prozvali su ga Primorac (kazivao Ivan Ikeša Primorac, r. 1905). Prvotna Primorčeva kuća bila je tamo gdje su sada Ravlići. Prvi Primorci u Tihaljini spominju se 1743. I to Stipe Primorac s obitelji koja je imala 16 članova i Marko Primorac s obitelji koja je imala 11 članova. Godine 1768. spominju se obitelji Nikole Primorca s 11 članova, Lovre Primorca sa 7 članova i Bože Primorca sa 8 članova. U matičnim knjigama ružićke župe od 1797. do 1815. uočavaju se slijedeće bračne zajednice Primoraca: Joze i Ruže r. Tomas, Ivana i Anđe r. Ančić, Ante i Mande r. Kurtović, Ivana i Matije r. Jurčić, Marka i Dome r. Ćuljak, Ante i Mande r. Opačak, Pavla i Eve r. Mlinarević, Ivana i Kate r. Leko. Godine 1853. spominje se pet obitelji Primoraca u Tihaljini. Primorci u Stiljima, Kašču, Radišićima, Humcu, na Čitluku, u Krućevićima i Uzarićima podrijetlom su iz Tihaljine. Primorci iz,Tihaljine selili su u Argentinu, USA, Kanadu, Ljubuški, Mostar, Široki Brijeg, Zagreb, Varaždin, Osijek, Đakovo, Klisu, Babinu Gredu, Tovarnik, Tuzlu, Split i drugdje. Mario Petrić smatra da su Primorci u Uzarićima i Jarama podrijetlom iz Tihaljine, kamo su se doselili prije 170 godina.